Mladen Bosić je bio na čelu Srpske demokratske stranke deset godina. Ostao je upamćen po izuzetnoj kadrovskoj politici koja je dala gotovo sve buduće preletače, ali i po bahatom i snishodljivom odnosu prema novinarima. Bosić se, naime, gotovo nikada nije javljao novinarima, a poruke je u potpunosti ignorisao. Taj manir su, deset godina kasnije, preuzela dva nova opoziciona stuba – gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović i predsjednica novoosnovanog Narodnog fronta Jelena Trivić.
Petrović se zatvorio u samodovoljnu političku kulu neposredno nakon lokalnih, dok je Jelena Trivić odlučila da stavi ključ u medijsku bravu poslije opštih izbora na kojima je, uz mnogobrojne neregularnosti, pobijedio Milorad Dodik. Slavlje PDP-a u izbornoj noći i jutarnje slavlje SNSD-a napravili su od Jelene Trivić svojevrsnu izbornu žrtvu. Ona je, po svemu sudeći, znala protiv koga se bori, ali nije znala ko su njeni saborci i sa kime ide pred Murata koji bi prodao i Bajazita i Jakuba da ostane pod čadorom.
Profesorica & student
Trivićeva je u Partiju demokratskog progresa prešla iz SDS-a (još jedno briljantno kadriranje anesteziranog Bosića), a na opozicionom nebu je zasijala kada je uletjela između Draška Stanivukovića i tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Hrabro i odlučno je stala između jednog ratobornog pjetlića i jednog nakostriješenog i nervoznog oroza i tako je sve zapravo počelo. Kada je osvojila poslanički mandat, donijela je PDP-u neophodni intelektualni autoritet, a kada je presjekla nadguravanje pred Čubrilovićevim astalom, PDP je dobio ono što nijedna opoziciona stranka nije imala – ženskog jurišnika kojem ferka nije strana.
Tu, između Stanivukovića i Lukača, počeo je njen vrtoglavi politički let. S razlogom je postala junak dana, pa sedmice, potom mjeseca, možda čak i godine, a sa ugledom rastao je i politički uticaj. I tada su mnogi postavljali pitanje da li PDP može da podnese dvije zvijezde, odnosno da li Beckham i Zidane mogu da igraju u istom timu za tim, a ne samo za sebe. Onima koji poznaju i politiku i fudbal već tada je bilo jasno da je to moguće ako – i samo ako – na klupi sjede Capello ili Mourinho, a ne trener koji je svikao da vodi drugoligašku ekipu. U najgorem slučaju – fenjeraša.
Trivićeva i Stanivuković su, uz sasluženje nenavođene hercegovačke rakete Nebojše Vukanovića, krenuli u odsudnu bitku za Banju Luku 2020. godine. Sa druge strane je stajao Igor Radojičić i tri musketira su znala da možda čak ni zajedno neće moći da obore SNSD-ovog gradonačelnika. U stranci se vodila duga i teška rasprava. Koga poslati na megdan Radojičiću: Jelenu Trivić ili Draška Stanivukovića? Profesorica je bila bolji izbor, ali je student imao više para, bolju infrastrukturu u gradu, a bio je, što bi rekla današnja omladina, i umrli radnik na terenu. Odlučeno je – Draško, ali je Trivićeva za bezuslovnu podršku tražila kandidaturu za predsjednika Republike Srpske na narednim opštim izborima.
Još slavljenički šampanjac u prostorijama PDP-a nije ispario, a veza između dvije udarne igle opozicije je počela da se kruni. Pisalo se tada i pisali su mnogi da će Trivićeva postati novi gradski menadžer, ali od toga, na koncu, nije bilo ništa. Stanivuković je formirao tim slijepo odanih, a u toj ekipi nije bilo mjesta za Jelenu Trivić. Ona se nije mnogo bunila zbog toga. Činilo se da nije uvrijeđena, izgledalo je da nije ni povrijeđena i da preko svih eventualnih nesuglasica prelazi da bi opozicija u istom kapacitetu rušila Dodika onako kako je rušila Radojičića. Ali, profesura je jedno, a politika drugo. U politici su bitne samo one brojke koje se stavljaju u džepove.
Jelena Trivić je postala kandidat opozicije za predsjednika RS-a, a gotovo istog dana kada je to objavljeno, postalo je jasno da za nju neće raditi mnogi na koje je ona računala. Ona je, pokazaće to kasniji rezultati, u Banjoj Luci pobijedila sa 11.000 glasova razlike, dok je u Bijeljini ta razlika bila ni nepune dvije hiljade. Ona je očekivala da će sa glasovima iz ova dva grada steći nedostižnu prednost, a za to joj je trebalo još najmanje toliko glasova. Stanivuković je radio za nju u Banjoj Luci, ali nije radio koliko je mogao, a pitanje je da li je Petrović u Bijeljini potegao i toliko. Dodik je ukrao ogroman broj glasova, ali su i saborci Jelene Trivić uradili lavovski dio posla u njenom rušenju.
Njena stranka je u izbornoj noći napravila katastrofalnu stratešku grešku: proglasili su pobjedu dok je pobjeda bila daleko. Malo je ko od novinara u štabu PDP-a vjerovao kada su podigli ruke i kada su napolju zaigrali kolo uz jednu od omiljenih Dodikovih pjesama Svaka bi baraba da ubije vuka, ali su se svi sjetili da je isto tako nevjerovatno izgledala i Stanivukovićeva pobjeda dvije godine ranije koja nijednog trenutka nije dovedena u pitanje. Čak je organizovan i pobjednički marš centrom Banje Luke na kojem se, doduše, nije pojavio niko osim Branislava Borenovića i Jelene Trivić. Noćna pobjeda se preobrazila u jutarnji poraz i činilo se da je kompletan politički kapital Jelene Trivić zauvijek uništen.
Bijeg u nadmenu samoću
Ona, za razliku od Vukote Govedarice, nije željela utješnu nagradu u vidu Vijeća naroda Republike Srpske, jer bi znala da bi tim potezom sama sebi nabacila posljednju šaku zemlje na sopstveni politički grob. Stanivukovićevo koketiranje sa SNSD-om je uveliko bilo na dnevnom redu i počeo je snažan unutarstranački obračun koji je prijetio da preraste u tabloidni rat kakav smo već gledali kada je tadašnji odbornik PDP-a u Skupštini Grada Banja Luka Ivan Begić digao na noge pola stranke. Tada su privatni partijski snimci izlazili na sedmičnom nivou. Ipak, pobuna je ugušena i prije nego što je počela i Jeleni Trivić nije ostalo ništa drugo nego da uzme torbicu i da krene napolje.
Pred njom su bila tri puta: da se okane politike, da se vrati u SDS ili da se pridruži Vukanoviću. Izabrala je najteži: osnovala je sopstvenu Narodni front, stranku koja dijeli isto ime sa partijom koja je transformisana 1945. godine iz Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Jugoslavije. Slučajnosti nema: Narodni front Jugoslavije trebalo je da predstavlja masovni politički pokret i jedinstvenu političku organizaciju radnih ljudi Jugoslavije. Takva stranka je više nego potrebna na opozicionoj mapi Republike Srpske (koja je sva u fronclama), ali treba se sjećati prošlosti koja kaže da je tako definisan Narodni front postao prirepak Komunističke partije Jugoslavije.
Pred Jelenom Trivić se nalazi nekoliko velikih problema. Jedan od najvećih je njena politička sujeta koja nije mala i koja će je pojesti ukoliko ona ne pojede nju. Dvjesto sedamdeset i tri hiljade glasova bi uobrazile svakoga, ali visoka politika nije za one sa karakterom, obrazom i emocijama. U te poslove se upuštaju samo beskrupulozni, neosjetljivi i bahati. Oni koji nisu takvi na početku, ubrzo postaju gori i od onih protiv kojih su se borili.
Najgore je sopstvene zablude i greške fakturisati drugima i bježati u nadmenu samoću. Kada su Mićo Mićić i Obren Petrović ukrali Mladenu Ivaniću i Govedarici izbore 2018. godine, za to je bio kriv isključivo predsjednik SDS-a koji to nije vidio. Po istom zakonu termopolitike kriva je i Jelena Trivić, koja nije prozrela ko u njeno gnijezdo spušta kukavičija jaja.
Drugi veliki problem je sama stranka koju je Jelena Trivić osnovala i u koju je u prvim danima regrutovala veliki broj tzv. preletača. Trivićeva je mjesecima optuživala Stanivukovića za simbiozu sa Dodikom, a potom je u svoje redove prevela odbornike SNSD-a iz Šipova. Principijelnost u politici je relativna stvar: simbioza je rđava samo ako je njen protagonista neko drugi, u svim drugim slučajevima ona je prihvatljiva. To brzopotezno omasovljavanje Narodnog fronta pokazuje najmanje dvije stvari: 1) politički ugled Jelene Trivić ipak nije eliminisan nakon opštih izbora i 2) nemoguće je praviti veliku i snažnu stranku ne iznevjeravajući sopstvena načela.
Po kuloarskim ćoškovima hvata se paučina, a u paučini se vrpolji mušica koja veli da iza Narodnog fronta stoji naprednjačka vlast u Srbiji, odnosno Aleksandar Vučić glavom i Sarapom lično. Vučiću je, veli zarobljena mušica, potrebna ta stranka da bi rušio ili bar kontrolisao Dodika.
Teško je vjerovati da je tome tako. Stranku je nemoguće napraviti preko noći, a još teže je preko noći napraviti stranku koja će na izborima ili na ulici ugroziti Dodika. Za to treba mnogo para i mnogo rada na terenu. Vučić je Dodika mogao oboriti prošle godine da je htio, ali to se nije desilo. Ako Jelena Trivić nije valjala tada, zašto bi valjala sada? Pitanja je, naravno, mnogo, ali je Jelena Trivić, bar za sada, odlučila da se ponaša kao Mladen Bosić. Daj bože da ne kadrira kao on..
