Idealiziramo li i ropce: Bosanski kraljevi i velikaši nisu bili toliko milostivi, kakvim ih danas prikazuju

Kredit za ovu temu moramo dati jednom profesoru iz Bihaća koji je nedavno boravio u Bergamu u Italiji, pa nam je prenio utiske i inspiraciju za istraživanje na koje smo se bacili. Prof. dr. Genc Trnavci je redovni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću i ad hoc sudija za ljudska prava u Strasbourgu. Odmah prelazi na stvar, kaže da je u Italiji naišao na bezbrojne toponime Sclavi, Sclavus itd., što ga je ponukalo da pogleda dublje u temu – ropstvo.

Naime, nije općepoznata stvar, ali srednjovjekovna Bosna bila je neiscrpni izvor robova cijeloj Evropi. Naši preci masovno su prodavani kao roba na robovskim tržnicama, a jedna je bila specifično poznata po tome.

Sezona lova konstantna

Bosanci bi zbog ratnih sukoba između srednjovjekovnih velmoža u ropstvo zapadali kao oteto dobro, a najčešće zbog siromaštva i duga koji ne bi mogli vratiti lokalnim feudalcima.

”Bosanski feudalci su samo nastavili praksu nexuma iz starog Rima, vrstu formalnog ugovora koji uključuje posudbu novca pod tako teškim uslovima, što bi rezultiralo dužnikovom potpunom potčinjenošću povjeriocu”, kaže profesor.

Podanici bi, isto tako, izgubili status slobodnih ljudi jer su ih olako proglašavali patarenima, hereticima. Kao takve, u ropstvo bi ih uzimali svi kupci, bez trunke grižnje savjesti, pa su tako bosanski robovi odvođeni abisinijskim muslimanskim, hazarskim židovskim, a najčešće evropskim kršćanskim feudalcima da im robuju. Pri tome bi ih vrlo često uštrojili, jer su primijetili da kao eunusi mnogo bolje rade i ugodnije komuniciraju sa vlasnicima.

Dr. Trnavci kaže da je sad mnogo jasniji odgovor na pitanje zašto su ljudi u Bosni tako brzo prihvatili islam: “Očito je da su to činili jer bi, jednostavno, od nepravde i ropstva koje su im nametali domaći feudalci, bježali u osmanski pravno-politički sistem koji se zasnivao na monoteizmu, koji je ohrabrivao ukidanje ropstva, a podrazumijevao je robovanje jednom stvoritelju”, razmišlja profesor.

Slično važi i za prihvatanje ostalih velikih religija. Jer, najopasnije je bilo ostati pagan, na njih je sezona lova bila konstantna.

Trgovina robljem, ili slavima, odvijala se na nekoliko ruta gdje su oni živi hvatani. Centralna ruta, koja je najduže ostala u funkciji, bila je mediteranska ili venecijanska. Njena glavna stanica bila je Drijeva na Neretvi. Danas tu stoje samo ruševine starog grada, koje isijavaju zlokobnošću zbog svoje mračne prošlosti.

Zbog značaja trgovine robljem, kao i zbog komunikacionog čvorišta koje je vodilo u Bosnu putem Via Narenta, u Drijevi se odvijala značajna trgovačka razmjena, koja je, po broju trgovaca i njihovom porijeklu, bila značajna u evropskim razmjerima.

Pošto otkupnina?

”Sada, dakle, prekrivena velom prošlosti Drijeva je, pored soli i druge robe, u srednjem stoljeću bila poznata i kao ozloglašeni trg za prodaju bosanskog roblja”, kaže profesor¹.

Provjeravajući njegove navode, našli smo ne previše shadowban informacija na internetu. Na primjer, na hrvatskoj Wikipediji spominje se Drijeva u Hercegovini kod Gabele na rijeci Neretvi, kao srednjovjekovno trgovačko mjesto koje je po protoku robe moglo parirati tadašnjim najvećim evropskim trgovina. Ni riječi o tome kakvom se ekskluzivnom robom trgovalo. Ipak na bosanskoj Wikipediji postoji tema Roblje u srednjovjekovnoj Bosni, pa preporučujemo svakome da pogleda.

Postavlja se pitanje zašto se o bosanskim robovima nikad i nigdje ne priča u javnom diskursu, kao da je to tabu tema.

Danas se idealizira srednjovjekovna povijest BiH. Bosanske kraljeve naša mlada nacija romantizira, iako su prema svojim podanicima prakticirali de facto otimačinu i razbojništvo. Trgovci robljem (u srednjovjekovnoj Bosni oni su se zvali ropci) su hvatali ljude i prodavali ih na robovskoj tržnici, od čega su putem ubiranja carina korist imali bosanski feudalci. Pored prodaje ljudi, ropci su uzimali i otkupnine – ucjenjivali porodice od kojih bi zahtijevali otkup, nadoknadu da bi im vratili zarobljene srodnike².

Drijeva je oko 1280. bila u posjedu Đorđa, sina humskog kneza Andrije. Početkom 14. stoljeća zapada pod srpsku vlast, a od 1357. u posjedu je Mađara. Nakon 1382. vlasnik je Tvrtko I Kotromanić. U to vrijeme spominju se Dubrovčani kao zakupnici carine, za što su plaćali godišnju zakupninu od 6.000 dukata. U 15. stoljeću vlasnici su bili vojvoda i herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić (od 1404.), vojvoda Sandalj Hranić (od 1410.), herceg Stjepan Vukčić Kosača (od 1435.), pa kralj Stjepan Tomaš (od 1444.). Osmanlije su Drijevu spalile 1448. godine.

U SAD-u potomci robova, Afroamerikanci, i kompletna savremena PC kultura zahtijevaju reparaciju za ropstvo, te reviziju historije, posebno, udžbenika. Ruše se statue osnivača i potpisnika Deklaracije nezavisnosti jer su bili robovlasnici iako su, ipak, kreirali preduslove za njihovu emancipaciju.

Slave Slaveni

O našem ropstvu se šuti. Ipak, Institut za istoriju u Sarajevu ima mnogo radova o ovoj temi i treba ih pogledati. Od međunarodnih autora treba izdvojiti Michaela McCormick​a i njegovi knjigu Porijeklo evropske ekonomije. U njoj autor navodi diskutabilnu tezu da su temelji zapadnoevropskog ekonomskog razvitka nastali na brojnim trgovačkim rutama robova.

”Trgovina Slavenima odigrala je primarnu, ako ne ekskluzivnu, ulogu u osiguranju privilegovane ekonomske pozicije zapadne Evrope na pragu kasnog srednjeg vijeka i poslije”, navodi McCormick.

Ipak, naziv slav nisu dobili zato što su bili najporobljenija etnička skupina na svijetu, naprotiv, sam termin za ropstvo nazvan je po njima. Tako su u zapadnoevropskim jezicima nazivi za Slavene i robove sinonimi – na engleskom slave, francuskom escalve, španskom escalvo, portugalskom escarvo, italijanskom schiavo, njemačkom sklave…

Negativno mišljenje o Slavenima zadržalo se i u vijekovima koji su slijedili. Mnogi učenjaci 19. stoljeća nazivali su ih plitkim i niže vrijednim narodima. Marx i Engels smatrali su da Slavi trebaju nestati ili se asimilirati u susjedne jače etnonacije kao što su Germani. Britanski etnolog Robert Knox smatrao je Slave neciviliziranim i inferiornim, a takva propaganda se nastavlja i kroz period nacističke Njemačke.

Iako su, možda, na prodanim leđima slavenskih predaka (od kojih su mnogi bili i srednjovjekovni živalj Bosne) nastajala bogatstva danas uređenih zapadnoevropskih zemalja, slavenski narodi danas većinom žive u državama koje još nisu članice EU i koje im traže vize i predugovore za, uglavnom, teške fizičke poslove koje će raditi kako bi stekli pravo boravka.

Tako je danas i sa našim Bosancima i Hercegovcima, koji većinom žive u nekoj od zapadnoevropskih zemalja zbog egzistencije, posla i privilegija uređenog društva, a pate za kućnim pragom u Bosni. Možda ta patnja ne bi postojala da instinktivno ne osjećaju da su u mnogim evropskim zemljama nešto poput građana drugog reda, čak mnogi ni ne znajući svoju prošlost..

¹ Vidjeti u Aleksandar Solovjev, Trgovina bosanskim robljem do godine 1661, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1, Nova serija, Sarajevo 1946.

² Vidjeti u: Đuro Tošić, Trg Drijeva u srednjem vijeku, Veselin Masleša 1987.