PROMAŠAJ CEZAROVIH SANKCIJA Steele: Zašto je zaokret arapskih država protiv Assada velika promjena u igri
Piše: Jonathan Steele, thebosniatimes.ba
Dva vruća rata u današnjem svijetu, sukobi u Ukrajini i Sudanu, ukrali su žižu s onoga što bi inače trebalo da bude glavna vijest i okidač za bujicu komentara i debata.
Ovo je priznanje Arapske lige da je 12-godišnji rat u Siriji završen, dramatičan dokaz za to je poziv arapskih čelnika sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu da se ponovo pridruži klubu.
Promjena politike traje više od godinu dana i ubrzala se prošlog mjeseca. Sjedinjene Države i zapadne vlade su dovedene pred dilemu: da li da slijede arapske lidere u odluci da je angažman sa sirijskom vladom najbolji način da se pomogne obnovi zemlje i stvore uvjeti da se milioni sirijskih izbjeglica sigurno vrate kućama, Ili da to pokušaju spriječiti?
Za sada izgledi nisu dobri. Američki državni sekretar Antony Blinken insistira na tome da SAD neće težiti “nema normalizacije” sa Sirijom. Reakcija u američkom Kongresu bila je još gora. Uveden je nacrt zakona kojim se produžavaju takozvane Cezarove sankcije Siriji od isteka 2025. godine i zadržavaju ih do 2032. godine. Ovim se kažnjavaju svaki investitor iz bilo koje zemlje koji pomaže u obnovi sirijske infrastrukture.
U vrijeme administracije Donalda Trumpa, SAD su javno prihvatile ono što je Barack Obama već privatno priznao – da kao rezultat ruske vojne intervencije 2015., Assad neće pasti.
Ipak, iz motiva koji odišu krajnjim cinizmom, SAD će zadržati antisirijske sankcije i zadržati kontingent od oko 900 vojnika na sjeveroistoku Sirije u savezu sa snagama sirijskih Kurda.
Velike promjene saudijske politike
Ova negativna američka politika sada ima ukrajinsku verziju, kaže William Roebuck, američki diplomata koji je nedavno bio uključen u američke snage u Siriji.
“SAD žele ostati u Siriji i zadržati trupe tamo kako bi lišile Assada i Putina bilo kakve pobjede”, rekao je prošle sedmice na webinaru Quincy Instituta.
Joshua Landis, profesor na Univerzitetu Oklahoma i poznati stručnjak za Siriju, rekao je na istom webinaru: „Glavni cilj američke politike je da se Siriji ne dopusti da se obnovi. Cezarove sankcije su osmišljene tako da ne dozvole kompanijama i stranim ulaganjima da obnove električnu mrežu, poprave škole i ponovo izgrade državu, već da zadrže Asada slabim i povrijede Ruse i Irance.”
Prije deset godina, Saudijska Arabija je finansirala i pomagala naoružavanje opozicije Asadu, stoga njen njen zaokret nešto izvanredno.
Ponovni angažman s Asadom je treća velika promjena politike koju je Mohammed bin Salman pokrenuo posljednjih mjeseci. Prva je bila odluka da se poštuje prekid vatre u Jemenu i razgovara sa Hutima. Drugi je bio ponovno otvaranje odnosa sa Iranom. Sada dolazi nova politika prema Siriji. Jednako je značajno da Saudijci osporavaju američke ciljeve i donose nezavisne odluke.
Dok je saudijska promjena bila glavni pokretač pozivnice Asadu da se ponovo pridruži Arapskoj ligi, druge arapske države, posebno Jordan i Liban, imaju dobre razloge da podrže taj potez.
Sada kada su borbe u Siriji uglavnom završene, oni žele smanjiti društveni i ekonomski teret izbjeglica koje su ugostili i natjerati ih da se vrate kućama. To će podrazumijevati neku vrstu amnestije ili garancije od Assada da povratnici neće biti procesuirani ili maltretirani.
Arapske vlade također žele iskoristiti mogućnost novca za rekonstrukciju kao moneta za pregovaranje kako bi uvjerile Assada da prekine proizvodnju u Siriji tableta od ovisnosti Captagon, koje se krijumčare u Jordan, Liban i Saudijsku Arabiju.
Jordanski kralj Abdulah ranije ove godine promovirao je svoj mirovni plan na sličan način.
Ljutnja i očaj
Veliko je pitanje da li novu strategiju Arapske lige usvaja i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji je nekada bio jastreb u pozivanju na Asadov odlazak.
Njegov trijumfalni reizbor na sljedećih pet godina trebao bi mu olakšati odbacivanje stare politike i ponovno angažiranje sa Asadom. Rusi su pritiskali obojicu da se pomire.
To će zahtijevati dogovor u kojem Erdogan povuče svoje trupe iz pograničnih područja sjeveroistočne Sirije u zamjenu da se sirijska vojska tamo ponovo rasporedi. Turci su prvobitno došli da protjeraju snage sirijskih Kurda.
Ako Assad želi smanjiti tenzije i vidjeti povlačenje Turaka, morat će sklopiti dogovor sa sirijskim Kurdima, kao i sa Erdoganom. To može značiti da im se da značajna autonomija.
Umjesto da SAD drže snage u Siriji na otvorenoj osnovi, kao što izgleda namjerava učiniti, Washington bi trebao ohrabrivati Kurde da se angažiraju s Damaskom kao uvod u američko povlačenje.
Zaokret Arapske lige prema Asadu je promjena u igri ogromnih razmjera. Za milione Sirijaca to će biti izvor ogromnog razočarenja, kao i ljutnje i očaja. Nadali su se da će protestni pokret koji je počeo prije 12 godina donijeti demokratske reforme, ako ne i potpunu promjenu režima.
Kada su se elementi pokreta naoružali i strane države počele da ih podržavaju, mnogi Sirijci su se zapitali da li je to strateška greška. Plašili su se da će militarizacija ustanka ići na ruku Asadu, kao i da će Sirija učiniti bojnim poljem za strane države za vođenje proxy ratova sa svojim vlastitim planovima. I tako se pokazalo.
Dvanaest godina kasnije, bilans stanja je loš. Šest miliona Sirijaca su izbjeglice. Još šest miliona su beskućnici u svojoj zemlji. Više od pola miliona je izgubilo živote. Mnogi gradovi su uništeni. Ništa pozitivno nije postignuto.
Ipak, sada postoji i najmanji tračak nade. Ako su vlade Arapske lige, sa svojim ogromnim bogatstvom nafte i plina, zaista spremne pomoći Siriji u obnovi, a ne samo ugostiti Assada na sastancima na vrhu, šansa za novi početak je konačno na mjestu.
(TBT, MEE)
