Z. Meter: Kako se zaobilaze proturuske sankcije, i može li Srednja Azija pasti u „zagrljaj“ Kine?

Zoran Meter

Ove sedmice će lideri pet centralnoazijskih zemalja iz bivšeg SSSR-a održati samit sa kineskim liderom Xi Jinpingom. Izbor mjesta sastanka nije samo simboličan, već i značajan. To će biti Xi’an – drevni grad i istočni kraj jednako drevnog Puta svile koji je donio prosperitet svim zemljama i narodima kroz koje je prolazio. Hoće li se istorija ponoviti?

Rusko zaobilaženje zapadnih sankcija preko trećih zemalja jedan je od glavnih problema članica G7 koje su nakon početka ruske vojne invazije na Ukrajinu uvele protiv Moskve sankcije bez presedana protiv bilo koje zemlje u istoriji. One se odnose na sve ključne sfere – od finansija, preko energetike i poljoprivrede, trgovine oružjem do visoke tehnologije.

Kineski nepoznat

Mnoge zemlje nude i pružaju usluge posredovanja Rusiji, poput Turske, UAE, zemalja centralne Azije, a naravno najveća nepoznanica u tom smislu ostaje Kina, jer je Zapadu nemoguće kontrolisati, bez obzira na izjave američkog State Departmenta da će pomno pratiti ponašanje Pekinga, prije svega u vezi sa isporukom oružja i visoke tehnologije Rusiji – i shodno tome poduzeti dalje mjere.

Peking, naravno, zvanično insistira da je u tom smislu “na liniji”, odnosno da Moskvi ne snabdeva ni oružje ni mikročipove. Vjerovatno ih ne isporučuju velike kineske državne kompanije koje posluju globalno, jer bi time rizikovale svoje vanjske poslove sa Zapada, ali šta rade privatne – srednje i manje, kojima globalni biznis nije u fokusu interesovanja ?

I dok se mogući transport velikog oružja (kao što su tenkovi) i velikih oružanih sistema može pratiti satelitom kroz kineske i ruske dalekoistočne koridore (ako se takve stvari danas mogu vrlo lako zakamuflirati), koji može garantirati sigurno praćenje ilegalnih trgovina mikročipovima ili izvoz znanja za njihovu proizvodnju?

Sprečavanje ruskog zaobilaženja sankcija pritiskom, a možda i kažnjavanje zemalja koje to čine kroz tzv. Sekundarne sankcije, posljednjih sedmica i mjeseci su na dnevnom redu raznih foruma ključnih zapadnih zemalja – bilo u klubu najbogatije G7, bilo na nivou Evropske unije. Jer svima je jasno da sankcije nemaju očekivani učinak na unutrašnju situaciju u Rusiji, a dugotrajno čekanje štetnog efekta koji bi doveo do željenih promjena (koje mogu i ne moraju doći) može imati jednako štetne posljedice i za Zapad. One već postoje i zapravo ih malo ko poriče.

Potezi EU

Zato i ne čudi da najnoviji paket sankcija Rusiji, koji priprema Evropska unija, gotovo da više nije vezan za uvođenje novih mjera (ako se to planira, poput onih o ruskom nuklearnom sektoru). , o kojoj nema jedinstva jer se tome protivi Mađarska, koja je izjavila da nikada neće uvesti sankcije Rosatomali i druge zemlje koje u tom smislu prvenstveno zavise od ruskog nuklearnog goriva za svoje atomske elektrane – poput Francuske ili Holandije, kao i da neće biti najavljenih sankcija na uvoz ruskih dijamanata zbog veta Belgija, koja strahuje da će u tom slučaju oko 30.000 njenih građana ostati bez posla, ali i da će izgubiti unosan „kolač“ u državnom budžetu). Novi paket sankcija EU prvenstveno će biti usmjeren na implementaciju sadašnjih sankcija, odnosno planiranje njihovog kršenja.

Šta i koliko se u tome može postići, još niko ne zna. Sve je to izuzetno složeno, jer je sve što se dešava sa Rusijom i oko Rusije prisutno.

Američki potezi

Nedavno je američki državni sekretar Antony Blinken bio na turneji po zemljama srednje Azije s ciljem da, ako ne u potpunosti zaustavi, a barem smanji isporuku sankcionisanih proizvoda Rusiji preko trećih zemalja, a ubrzo su ga pratili i emisari iz evropskih zemalja. Union. Ništa čudno! Ove zemlje – osim što su susjedi Rusije i bivše članice iste države (SSSR), pa nema ni jezičkih barijera – također su članice iste ekonomske organizacije, Evroazijske ekonomske unije – gdje nema carinske kontrole.

O problemu koje zemlje predstavljaju Zapad u kontekstu antiturskih sankcija, tekst je objavio ugledni američki medij The Wall Street Journal.

On tvrdi da su te bivše sovjetske republike postale “glavna destinacija za američke i evropske kompjuterske čipove, lasere i druge civilne i vojne proizvode namijenjene Rusiji”.

Prema podacima UN-a, 2022. godine izvoz robe dvostruke namjene iz SAD-a i EU u susjednu Rusiju naglo je porastao. Povećana je i količina isporuka ovih proizvoda iz ovih zemalja u Rusiju, često u sličnim količinama.

Jasno je da ovi podaci upućuju na zaobilaženje sankcija.

Isti mediji navode i primjere koji navode da je izvoz robe iz SAD i EU u Jermeniju, Gruziju, Kirgistan, Uzbekistan i Kazahstan povećan prošle godine na 24,3 milijarde dolara u odnosu na 14,6 milijardi dolara u 2021. godini. . I ove zemlje su povećale ukupan izvoz u Rusiju na skoro 15 milijardi dolara.

Samo slepa osoba ne bi videla slučajnost.

Ovaj procvat trgovinske rute, koju su analitičari Evropske banke za obnovu i razvoj nazvali “evroazijskim čvorištem”, znak je uspjeha Rusije u pronalaženju novih načina za nabavku tražene robe uprkos zapadnim sankcijama, kažu evropski zvaničnici.

Zanimljiva je i analiza statistike trgovine robom dvostruke namjene. UN tako konstatuju da su godine prošle SAD i EU su u Jermeniju izvezle integrirana kola u vrijednosti od više od 8,5 miliona dolara, što je više od 16 puta više nego 2021. (tada je bilo 530.000 dolara)! Istovremeno, izvoz mikročipova iz Jermenije u Rusiju skočio je sa manje od 2.000 dolara na 13 miliona dolara. Slična slika se pojavljuje u zapadnim isporukama laserskih uređaja u Kirgistan i mjernih uređaja u Uzbekistan

Ruska trgovina sa bivšim sovjetskim republikama, iako mala u poređenju sa trgovinom s Kinom, koja je postala glavni dobavljač i ekonomska okosnica Moskve, omogućila je novi trgovački put i pristup zapadnoj tehnologiji. Prema mišljenju stručnjaka, to je ključno za uspjeh ruskog SVO-a u Ukrajini zbog ograničene mogućnosti zamjene zapadnih komponenti vlastitim proizvodima – navode američki mediji.

Ovdje bih dodao zanimljivu izjavu jednog kirgistanskog analitičara Kubatbeka Rahimova, koja smatra da je tzv Sekundarne sankcije nisu toliko opasne za nacionalne države centralne Azije, jer, ako se uopšte primenjuju, odnose se isključivo na kompanije koje se time bave ili određene banke itd.

On ukazuje na sve veći uticaj kineskog juana i evra u odnosu na dolar i smatra da „ako pokažete solidarnost, pokažete da struktura „pet centralnoazijskih zemalja plus dva geopolitička aktera koji predstavljaju Rusiju i Kinu“ funkcioniše, onda mislim da Sjedinjene Države će djelovati oprezno.” On navodi da Washington vjerovatno “razumije kako su se vremena promijenila”.

Da li Centralna Azija bježi u naručje Kine?

Bez obzira na sve, jasno je da su zemlje centralne Azije iz bivšeg SSSR-a na prekretnici. Nakon osamostaljenja, proglasili su višesmjernu vanjsku i ekonomsku politiku, ali uvijek sklonu Zapadu u odnosu na dva azijska giganta Rusiju i Kinu – vjerovatno zbog psihološkog faktora, odnosno straha od velikih i jakih susjeda. Međutim, sada taj isti Zapad, kojem su više težili, počinje otvoreno da im prijeti sankcijama ako nastave da rade ono što su uvijek radili u skladu sa smjernicama svoje višesmjerne politike – da sarađuju s Rusijom, uprkos činjenica da to rade u okviru postojećih pravila u okviru zajedničkih integracija. Ali Zapad je takođe napravio velika ulaganja, pre svega u energetski sektor, kao što je Kazahstan.

Sve to dovodi do toga da će ove zemlje prije ili kasnije morati da se odluče na koju stranu su – jer više neće moći “sjediti na nekoliko stolica u isto vrijeme”.

Po mom mišljenju, jedna boja dublje saradnje sa Rusijom u budućnosti je zbog problema u koje je Moskva ušla nakon invazije Ukrajine i koji, po njima, mogu značiti samo jačanje političkog pritiska Zapada, ali i smanjenje ruskih investicija i trgovine uopšte.

S druge strane, ne žele ni jednog donedavnog hegemona (Rusiju) zamijeniti drugim (Zapad).

Stoga mi se njihovo okretanje prema Kini čini najizglednijom varijantom, koja jedina na njih ne vrši pritisak političke prirode, a kamoli ucjene, već se prvenstveno oslanja na svoje investicione projekte i uključivanje ovih država u njih, putem izdašnih finansijskih imputacija. Tu prvenstveno mislim na infrastrukturni projekat „Jedan pojas, jedan put“ (tzv. Put svile).

Za saradnju sa Kinom najviše su zainteresovane elite centralnoazijskih država, a otpor može biti delimično i samog stanovništva, posebno u pojedinim zonama regiona gde je antikinesko raspoloženje gotovo tradicionalno. Zapravo, samo stanovništvo bi, pretpostavljam, bilo najsretnije kada bi se njihova zemlja predala Turskoj i tzv. Turskom svijetu, ali elite znaju da Turska nema dovoljno ekonomske i investicione moći da pokrene dinamičan razvoj regije (Od pandemije Covid-19, Turska se jedva nosi sa svojim ekonomskim problemima i inflacijom, uz dodatne posljedice razornog zemljotresa).

Stoga se Kina jednostavno naziva najvjerovatnijim novim regionalnim “hegemonom”.

Prema kineskim zvaničnim podacima, trgovinska razmena sa Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom prošle godine je iznosila čak 70 milijardi dolara, ali je takođe porasla za 22 odsto na godišnjem nivou u prvom kvartalu 2023. godine. Ovo povećanje u prvom tromjesečju zapravo je tek nešto manje u odnosu na povećanje kinesko-ruske trgovinske razmjene, koja je u istom periodu skočila za nevjerovatnih 30 posto. Naravno, ukupna trgovina Kine sa Rusijom je nemjerljivo veća i iznosila je oko 200 milijardi dolara prošle godine.

Opojni miris davne prošlosti

Kao svojevrsna potvrda ovog predviđanja, ove sedmice će biti održana vijest da će lideri navedenih pet centralnoazijskih država iz bivšeg SSSR-a održati samit sa kineskim liderom Xi Jinpingom. Izbor mjesta sastanka nije samo simboličan, već i značajan. To će biti Xi’an – drevni grad i istočni kraj jednako drevnog Puta svile, koji je donio prosperitet svim zemljama i narodima kroz koje je prolazio.

Hoće li se istorija ponoviti na svoj način?

Odgovor ostavljam vama.