Z. Meter: Saudijski ministar diplomacije stiže u Siriju. Dramatične promjene tresu Bliski istok!

Zoran Meter

Arapske zemlje, Iran i Turska shvaćaju da međusobni sukobi slabe islamski svijet i omogućavaju vanjskim silama – od kojih mnoge aktivno rade na njihovom podjelu – da promoviraju svoje interese i pravila igre, koja se najčešće završava krvavim etničkim ili vjerskim sukobima. Kao historijsko prokletstvo – u nekom vječnom zatvorenom krugu ili spirali mržnje i nasilja

Na Bliskom istoku velike stvari geopolitičke prirode i neočekivani – gotovo dramatični – procesi se dešavaju velikom brzinom.

Dovoljno je posjetiti nedavno obnavljanje diplomatskih odnosa Irana i Saudijske Arabije i sastanke njihovih ministara vanjskih poslova i isplanirati susret iranskog lidera i saudijskog kralja u Rijadu, kao i odustajanje Teherana od pružanja pomoći jemenskim šiitima Huti pobunjenici – sve to uz zasluge, odnosno snažno posredovanje Kine; na obnovu dijaloga između donedavno opasno zavađenih država Egipta i Turske, na jačanje političke pozicije ne tako davno potpuno izopćenog sirijskog predsjednika Bashara Assada u arapskom svijetu itd.

Izraelska konstanta

Uz nove i dramatične pozitivne promjene, nažalost, na Bliskom istoku ostaje jedna “vječna” negativna konstanta – Izrael s neriješenim palestinskim pitanjem, koje snažno opterećuje odnose u toj regiji, prije svega između Izraela s jedne strane i ključnih arapskih država. i Iran sa druge strane.. . Ali to je već posebna tema, kao što je posebna tema i velika politička podjela unutar samog Izraela nakon nedavnog povratka na vlast premijera Benjamina Netanyahua, kojeg, nije tajna, jako ne vole američki demokrati predvođeni Bajdenova administracija. Smatraju ga “neupravljivim”, odnosno previše nezavisnim, a ne zaboravljaju ni njegovu izuzetno blisku vezu s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, čiji je mandat, bez ikakvog preterivanja, predstavljao istorijski vrhunac američko-izraelskih odnosa.

Dovoljno je podsjetiti da je Trump priznao Jerusalem kao prijestolnicu Izraela protiv snažnih protesta ne samo islamskog svijeta već i velikog dijela međunarodne zajednice, oko Trumpovog mirovnog plana za rješenje palestinskog pitanja, koji je otvoreno iznio ” proizraelski“, kao i o Trumpovom aktivnom posredovanju u uspostavljanju diplomatskih odnosa između Izraela i pojedinih arapskih zemalja poput UAE, Bahreina itd. – što je bio pravi šok, prije svega u islamskom svijetu i kojem Saudijska Arabija nije htjela da se pridruži (upravo zbog želje da bude lider istog tog islamskog svijeta). Rijad stalno postavlja preduvjet za normalizaciju odnosa s Jerusalimom (Tel Aviv) – pravedno rješenje palestinskog pitanja.

Rijad se vraća u Damask

Još jedan događaj koji će se održati danas jasno svjedoči o dramatičnim geopolitičkim promjenama na Bliskom istoku.

Saudijski ministar vanjskih poslova Faisal bin Farhan Al Saud danas će službeno posjetiti Damask – prvi put od 2011. godine, odnosno početka građanskog rata u toj zemlji, u kojem je Rijad aktivno pomagao opozicionim snagama, a nije tajna – i radikalnim islamistima organizacije na ovaj ili drugi način povezane s terorističkom organizacijom Al kaida.

U Damasku će se saudijski šef diplomatije sastati sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, prenose mediji. Damascus Bulletin.

Ranije je saudijski ministar Faisal bin Farhan Al Saud izjavio da je izolacija Sirije izgubila smisao, a najava obnavljanja odnosa dvije zemlje u praksi je potvrđena slanjem saudijskih aviona s humanitarnom pomoći vladi Sirije nakon nedavnog razornog zemljotresa koji je pogodio Siriju i susjednu Tursku.

Podsjećam da je u arapskom svijetu dugo, nakon što je postalo jasno da je Assad, uz pomoć ruske vojne intervencije, postao pobjednik građanskog rata u Siriji i da ga neće biti moguće zbaciti s vlasti oružanim sredstvima. , raste svijest o neophodnosti obnove odnosa sa Sirijom i njenog povratka . u Arapsku ligu kao punopravni članovi odakle je protjeran početkom građanskog rata. To je dodatno motivirano činjenicom neugodnosti nesrazmjerno velikog utjecaja Irana na vladu u Damasku koji je uslijedio nakon arapske izolacije Sirije, s posljedičnim jačanjem utjecaja Teherana na Siriju i susjedni Liban kroz tamošnju šiitsku etničku komponentu i moćni Hezbolah. .

Turska strahuje od izolacije zbog Sirije

Zanimljivo je istaći i da Turska, uz posredovanje Rusije i Irana, ubrzano radi na obnavljanju odnosa sa vladom u Damasku, a posljednjih mjeseci se u Moskvi održavaju intenzivni kontakti na ministarskom nivou (Ministarstvo odbrane i vanjskih poslova) u okviru “kvadrilaterale” Rusija-Iran-Turska-Sirija.

Nije tajna da se sprema i lični “sastanak pomirenja”, opet vjerovatno u Moskvi, između bivših velikih prijatelja – turskog i sirijskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i Bashara Assada. Erdogan je ovom potonjem neočekivano “okrenuo leđa”, neki bi rekli “nož u leđa” na samom početku sirijskog građanskog rata tako što je aktivno stao na stranu opozicije i optužio Assada da je “krvavi diktator” koji je “ubio pola miliona sirijskih građana”.

Taj sastanak sigurno neće biti prije predsjedničkih izbora u Turskoj, koji se već održavaju u maju zbog Erdoganovog straha od suprotstavljanja njegovom pomirenju sa Asadom (čemu teži i sama opozicija, svjesna, poput Erdogana, realnosti i mogućih štetnih posljedica po Tursku ako ostane izolirana i od arapskog svijeta i od Irana po pitanju Sirije) ne proglašavaju kolaps njegove sirijske politike. Naime, tokom građanskog rata u Siriji, Ankara je aktivno pomagala, pa čak i vojno intervenirala na strani radikalnog uporišta u sjeverozapadnoj regiji Idlib, ali i u pretežno kurdskim pograničnim regijama Afrim (na krajnjem sjeverozapadu Sirije) i duž granice s Turskom istočno od rijeke Eufrat do tri granice s Irakom. U potonjem, koji je Ankara proglasila tamponom ili sigurnosnom zonom dužine oko 150 kilometara i širine oko 50 kilometara, u kojoj se nalaze turske vojne snage, dolazi do neugodnih susreta turskih i američkih vojnika koji podržavaju pripadnike pretežno kurdskog SDF-a (Syrian Democratic snage) u snagama istočne Sirije).

Oaza mira ili vječna spirala mržnje i nasilja

Navedeni pozitivni, a za mnoge neočekivani geopolitički procesi na Bliskom istoku, međutim, ne znače da je region odjednom postao oaza mira i stabilnosti. Uprkos njima, i dalje su prisutne brojne kontradikcije na etničkom i vjerskom planu koje nisu nigdje nestale, kao što nisu nestali ni nacionalni interesi ključnih zemalja. Najbolji primjer zapaljivosti regije je nedavno izbijanje rata u Sudanu (zemlja Sjeverne Afrike koja geopolitički pripada regionu Bliskog istoka), kao i pokušaji Egipćana i Saudijske Arabije da se miješaju u njega, navodno s ciljem okončanja sukob što je brže moguće, itd.

Međutim, nema sumnje da zemlje Bliskog istoka i dalje teže uspostavljanju čvršće međusobne saradnje i stabilnosti (što je veliki potez koji treba pozdraviti). To čine, prije svega, svjesni slabljenja američkog utjecaja u regiji i jačanja kineskog utjecaja, te općenito zbog sve veće globalne opasnosti sigurnosnog i ekonomskog karaktera, u kojoj je mjesto za individualno iskazivanje jedno drugome ponestaju mišići. Tačnije, postaje previše rizično, o čemu najbolje svjedoči Sirija, gdje su mnogi jaki regionalni igrači “slomili zube” nakon vojnog ulaska Rusije “u igru”.

Arapi, ali i Iran, a vjerovatno i Turska, postaju svjesni da njihovi međusobni sukobi slabe islamski svijet i omogućavaju vanjskim silama – od kojih mnoge aktivno rade na njihovom podjelu – da promoviraju svoje interese i pravila igre, koja najčešće završava krvavim etničkim ili vjerskim sukobima. Kao historijsko prokletstvo – u nekom vječnom zatvorenom krugu ili spirali mržnje i nasilja – potpuno suprotno i Bogu i vjeri, na koje se svi redom olako pozivaju, ali u praksi, na djelu – o njima se malo brinu.