ZA ŠTA SMO SE SPORILI: Kamberović ne smije izgovoriti da je Spaho ubijen, a lakonski odgovara da je Izetbegović bio spreman podjeliti državu

Nešto sigurno nije uredu sa nedavnim istupom historičara Husnije Kamberovića u Avazu gdje je u kratkom intervju izrekao opetovanu tvrdnju bošnjačkih intelektualaca da je „Alija Izetbegović bio spreman prihvatiti podjelu Bosne i Herecgovine“, jer nakon objaveintervjua nije moguće otvoriti ovu stranicu na internetu.

HRABAR NAROD, HISTORIČARI KUKAVICE

Bez obzira na to ova gnusna insinuacija vajnog historičara je „otišla u eter“. Zašto bi njegova tvrdnja bila sporna ako je takvih izjava bilo bezbroj? Zato što se radi o historičaru, savremeniku događaja o kojima govori i na osnovu kojih iznosi svoje tvrdnje. Tim prije što se radi o historičaru koji interpretira bosansko-hercegovačku povijest to radi na način da kad iznosi činjenice „kao da hoda po jajima“. Tako kad govori, ili piše, o smrti Mehmeda Spahe, za šta postoje osnovane sumnje da je ubijen od strane tajne srpske (kraljeve) policije, poziva se na familijarne izvore porodice Spaho koji su tvrdili da mu je zdravlje bilo narušenoda bi se dalo zaključiti da je umor usljed infarkta srca.

To što su očevidci tvrdili da je Spahu, to jutro posjetio šef tajne kraljeve polcije Dragi Jovanović,navodnomu donio tahan halve, i što „smrt u kadi“ u apartmanu u Beogradu, gdje je navodno doživio infark, sa kriminalističkog apsketa spada u slučajeve sa velikom vjerovatnoćom ubistva, Kamberović kukavički naziva insinuacijama. Na stranu politički motiv da su Srbi imali interes ubiti tadašnjeg predsjendika Jugoslavenske musliamnske organizacije (JMO) kako bi Bosanski Muslimani ostali obezglavljeni uoči Drugog svjetskog rata, izbjegavati ovakve tvrdnje je zaista kukavički čin.

Zaista je lakše povjerovati da Kamberović interpretaciji atentat na Spahu pristupa sa strahom od srpske odmazde, kao i njegova porodica, nego da nije ubjeđen da se desilo ubistvo. Taj strah je doveo dotle da Bošnjaci nemaju odgovor ni jedno bitno pitanje vezano za njihovu povjest „borbe za opstanak“ tokom prošlog stoljeća.

Stoga Kamberović kao takav sigurno neće ostati kao referentan naučnik niti će iza njega ostati kapitalna djela za razumjevanje bosansko-hercegovačke novije povijesti. Ipak ovakve tvrdnje bošnjačkih savremenih historičara, s obzirom na njihovu formalnu naučnu referencu mogu poslužiti kao alibi i potrhranjivati iste te poltike koje su sve činile da do podjele Bosne i Herecegovine i dođe i to uz saglasnost Bosanskih Muslimana.

Da ne okolišimo, Kamberovića već demantira postizebegovićev politički kontekst i zbilja. Jer da su takve tvrdnje osnovane već bi bile iskorištene od strane srpsko-hrvatskih historičara, a potom njihovih političara za realizaciju njihovih secesionističkih politika. Sigurno bi se i na međunarodnom planu pojavilo više „non papersa“ u kojima se rješenje „bosanskog pitanja“ na međunarodnom planu vidi kroz disoluciju države, kakva je, eto, po Kamberoviću bila prihvatljiva i Aliji Izetbegoviću. Još su frapantnije tvrdnje mnogih opozicionih sarajevskih medija i intelektualaca da je Alija Izetbegović „prodao Srebrenicu“ , da ju je zamjenio za Vogošću i sl. Da su sprki obavještajci imali ikakav argument za ovakve tvrdnje sarajevske intelektualne i novinarake sarajevske kvazielite, svakako bi to iskoristili u Haagu i ne bi se desila presuda Jovici Stanišiću, na primjer, kao ni Ljubiši Beari i drugima osuđenim za genocid i Udruđeni zločinački poduhvat itd.

SUKOBVI MEĐU „OČEVIMA NACIJE“

Vrijeme u koje Kamberović smješta radnju pristanka Alije Izetbegovića na podjelu države je vrijeme pregovorau Ženevi koje su vodili međunarodni medijatori Vance i Owen, koji su uvjetovali sazivanje Prvog Bošnjačkog sabora. Tačno je da je nekoliko intelektualaca i ranije iznosilo svoje sumnje da je Izetbegović bio spreman na podjelu Bosne i Herecegovine. Posebno su se u tome isticali Muhamed Filipović i Rusmir Mhamutćehajić. Čak je Abdulah Sidran ustvrdio da je Enes Duraković „nosao u džepu“ taj neki plan, ili sporazum za pdojelu itd. Onda Kamberović navodi formiranje Vijeća bošnjačkih intelktualaca (VKBI) koji govori u prilog toj tezi.

Međutim, Filipovi i Mahmutćehajić su bili ljuti politički rivali i ideološki oponenti Aliji Izetbegoviću, jersu sebe vidjeli u ulozi „očeva nacije“. Tako da njihov subjektivizam u interpretaciji Izetbegovićeve politike dominira u njihovim stavovima. Ali, i pored toga Izetbegović je vršio široke konsultacije, vodio privatne razgovore i debate, sa svima, baš sa svakim značajnim intelektualcem, nakakon kojih bi donosio odluke. Baš u tom trenutku, nastalesu žestoke svađe i trvenja unutakr BKZ Preporod, koje su kulminirale smjenom Muhsina Rizvića. U toj i takvoj (inteletktualnoj) atmosferi Izetbegović se odlučuje formirati VBKI, samo kao tehničkog nosioca sazivanja Bošnjačkog sabora.

Ako je Kamberović iole intelektualac morao se sastajati sasvima iz te plejade intelektuaca sa kojima je sarađivao Alija Izetbegović . Ono što se poudano zna, i to više nisu kuloarske špekulacije, jeste činjenica da su među tim bošnjačkim intelektualcima tinajli veći personalni animoziteti i antagonizmi nego u bilo kojem drugom segmentu drštva. Mnogo manje animoziteta su,na primejr, ispoljavali tadašnji stranački lideri. Tako da su interpretacije poličtikih odluka Alije Izetbegovića od strane ovih intelektualaca umnogome plod tih interiga , zavisti i zlobe.

(TBT, R.I.)